Azithromycin in Sexually Transmitted Diseases

Seksualno prenosive bolesti pokazuju izraziti potencijal širenja, a uz istodobno diskretne ili odsutne simptome bolesti bolesnik je u stanju pridonijeti zarazi u više osoba. Stigma koja prati spolno prenosive bolesti nadalje odgađa traženje liječničke pomoći, a time i efi kasno liječenje. Mnogi bolesnici ostaju nedijagnosticirani i neliječeni. Razvoj testova koji se zasnivaju na amplifikaciji nukleinskih kiselina uzročnika omogućio je razdoblje senzitivnih i robustnih dijagnostičkih postupaka. Nažalost, mnogi od tih testova nisu komercijalno dostupni ili su preskupi osobito za sredine koje ih najviše trebaju. Nemogućnost brze, točne i cijenom pristupačne dijagnostike zahtijeva eksploataciju druge mogućnosti, a to je jednostavna, prihvatljiva i sigurna terapija seksualno prenosivih bolesti.Sexually transmitted diseases exhibit a high spreading potential. Moreover, due to discrete or absent symptoms a patient can spread STDs to a number of other persons. Stigma associated with sexually transmitted diseases also delays a visit to a physician and effective treatment. Many patients remain undiagnosed and untreated. The development of tests based on the amplification of pathogen nucleic acids has resulted in more sensitive and robust diagnostic procedures. Unfortunately, many of these tests are either commercially unavailable or too expensive, especially for those areas where they are needed most. The lack of timely, accurate and affordable diagnostics requires the exploitation of other options, i.e. a simple, acceptable and safe therapy of sexually transmitted diseases

New Antimicrobial Drugs

Nedostižna želja za otkrićem antimikrobnog lijeka koji će ispunjavati sve naše zahtjeve rezultirala je velikim brojem istih koje danas koristimo u kliničkoj medicini. Od novog se antimikrobnog lijeka i dalje traži da, uz bolji antimikrobni spektar, bude i podesniji za primjenu (jednostavniji način doziranja), da ima πto manje nuspojava te da se πto bolje raspodjeljuje u tkivima i stanicama čovjeka. Iskustvo proteklih 60-ak godina antimikrobne terapije pokazalo je da je otac kemoterapije Paul Erlich 1913. godine bio u krivu predviđajuči da će za 5 godina biti rješen problem bakterijskih infekcija. Previdio je danas dobro znanu činjenicu da su čovjek i bakterija snažno povezani (dijelimo iste purine, iste aminokiseline i slične putove metabolizma) što značajno otežava antimikrobno liječenje. Pri pronalaženju novih antimikrobnih lijekova valja balansirati između učinka na bakterije u odnosu na učinak na organizam čovjeka. Stoga u očekivanju savršenog antimikrobnog lijeka, preostaje da pažljivije i racionalnije propisujemo ove kojima danas raspolažemo. Time ćemo usporiti selekciju rezistentnih bakterija, uπtedjeti sredstva za liječenje kako ambulantnih tako i bolniških infekcija, te umanjiti potrebu za pronalaskom novih na koje farmaceutska industrija mora utrošiti ogromna sredstva.The unattainable wish for the discovery of an antimicrobial drug that will fulfull all our requests has resulted in a large number of them nowadays being used in clinical medicine. A new antimicrobial drug is still required to be, along with a better antimicrobial spectrum, more adequate for application (simpler dosage), to have as less side effects as possible, and to be in the best possible way distributed within human tissues and cells. The experience from the last sixty years of antimicrobial therapy has shown that the father of chemotherapy Paul Erlich was wrong when he foresaw in 1913, that within five years the problem of bacterial infections would be solved. He failed to see the present well-known fact that the man and bacterium are strongly connected (we share the same purines, the same aminoacids and similar metabolic pathways), what significantly complicates antimicrobial treatment. In finding new antimicrobial drugs we must balance between the effect on bacteria and the effect on the human body. Thus, in expectation of a perfect antimicrobial drug, what remains is more careful and rational prescription of those we have today. In that way we shall slow down the selection of resistant bacteria, save the funds for treating infections in out-patient facilities and in hospitals, and decrease the need for finding new drugs, for which pharmaceutical industry must spent a lot of money

Azitromicin u trudnoći i dojenju

Kako je 50% trudnoća neplanirano, a u manje od 50% slučajeva trudnoća se otkrije prije 4. tjedna koncepcije, važno je za svaki lijek koji se široko primjenjuje da je siguran u trudnoći. Azitromicin po svojem indikacijskom području svakako ima široku primjenu i sigurnost u trudnoći znači važnu prednost osobito kada se usporedi s antimikrobnim lijekovima koji se rabe u istim indikacijama. Npr. doksiciklin u liječenju infekcija uzrokovanih klamidijama, fl uorirani kinoloni u liječenju infekcija respiratornog sustava, klaritromicin u liječenju infekcija respiratornog sustava. Azitromicin prelazi placentarnu barijeru, ali u plazmi ploda postiže tek 7% koncentracije u plazmi majke. Kao i za većinu ostalih antimikrobnih lijekova i za azitromicin nedostaju kontrolirane studije sigurnosti i neškodljivosti provedene u trudnica, no na temelju do sada dostupnih podataka, kao i mehanizma djelovanja azitromicina prema FDA nosi kategoriju B. Kako je do danas azitromicin primio značajan broj trudnica, može se pretpostaviti da je sigurnost azitromicina u trudnoći veća danas nego u vrijeme kada je dobio kategoriju B od FDA. Azitromicin prelazi u majčino mlijeko, no nema indicija da je škodljiv za dojenče. U slučaju potrebe za azitromicinom u dojilje, nije potrebno prekinuti s dojenjem

Farmakokinetika azitromicina

Zbog svojih farmakokinetskih karakteristika azitromicin je različit od ostalih antimikrobnih lijekova. Farmakokinetiku azitromicina karakterizira niska koncentracija u plazmi i visoka i trajna koncentracija u tkivima. Za azitromicin je još karakteristično svojstvo kumulacije koja raste s protokom vremena, što omogućuje primjenu u jednokratnoj dozi ili primjenu tijekom 3 dana uz pouzdan terapijski učinak koji traje i do 10 dana. Stoga se, za razliku od drugih antimikrobnih lijekova, za azitromicin vrijeme primjene i terapijskog učinka značajno razlikuju. Apsorpcija azitromicina nakon peroralne primjene pouzdana je i bioraspoloživost azitromicina kreće se od 35 do 52%. Nakon primjene 500 mg azitromicina per os koncentracija u plazmi je 0,5 μg/ml, a nakon primjene iste doze iv. vršna koncentracija u plazmi je 1,14 μg/ml. Azitromicin se dobro raspodjeljuje u tkiva. Postiže visoke koncentracije intracelularno. Koncentracija u stanici raste kako raste kiselost pa je maksimalna koncentracija azitromicina u lizosomima. Klinički je važno da azitromicin postiže visoke koncentracije u obligatnim ili fakultativnim fagocitima koji su od velikog značenja u liječenju bakterijskih infekcija, osobito onih izazvanih intracelularnim uzročnicima. Zbog niske intrinzične toksičnosti azitromicina tkivna koncentracija i kumulacija nemaju štetnog učinka. Za razliku od makrolida azitromicin ne stimulira niti inhibira mikrosomski sustav jetre pa ne stupa u interakcije karakteristične za makrolide. Kinetske karakteristike azitromicina upozorile su na činjenicu da se vrijednost antimikrobnog lijeka ne može više ocjenjivati na osnovi odnosa koncentracije antimikrobnog lijeka u plazmi i minimalne inhibitorne koncentracije (MIK) za uzročnika, već prema odnosu koncentracije u tkivima i MIK-a

The Importance of PK/PD of Antimicrobial Drugs in Chronic Bacterial Prostatitis Treatment

Kronični bakterijski prostatitis (KBP) još je i danas važan terapijski problem s obzirom na razmjerno nizak postotak izlječenja. Jedan od razloga svakako je i slabo prodiranje većine antimikrobnih lijekova u tkivo i sekrete prostate. Stoga je razumljivo da se posebna pozornost posvetila farmakokinetskim karakteristikama antimikrobnih lijekova koji dolaze u obzir za liječenje ove složene infekcije. Za uspješno liječenje svake bakterijske infekcije, pa tako i KBP-a, važno je identificirati uzročnika i utvrditi njegovu osjetljivost. U KBP-u izolacija je uzročnika problem između ostaloga i zbog još prisutnih dilema koji je biološki uzorak najrelevantniji za mikrobiološku dijagnostiku. Zbog toga postoje ne sasvim razumljive razlike u postotcima izoliranih uzročnika KBP-a među provedenim studijama. Iz toga razloga uspješnost empirijske terapije u KBP-u niža je od željene. Određeni je napredak u liječenju KBP-a postignut upravo na temelju boljeg razumijevanja i uporabe farmakokinetskih karakteristika antimikrobnih lijekova. Primjenom fluoriranih kinolona u liječenju KBP-a izazvanog Escherichijom coli postotak izlječenja s 40% iz doba kada je lijek izbora u liječenju KBP-a bio trimetoprim, povećan je na iznad 60%. Preostaje vidjeti hoće li fluorirani kinoloni 4. generacije zbog bolje farmakokinetike i postizanja visokih koncentracija u prostati pridonijeti daljem poboljšanju liječenja KBP-a. Uzimanjem u obzir farmakokinetskih karakteristika azitromicina unaprijeđeno je i liječenje KBP-a izazvanog Chlamydijom trachomatis. Činjenica da se u znatnog broja oboljelih od KBP-a u liječenju uz antimikrobne lijekove rabe i protuupalni lijekovi, blokatori alfaadrenergičkih receptora upućuje na složenost ovoga kliničkog entiteta. Rezultati kliničkih studija upućuju na potrebu razjašnjenja još uvijek nepoznatih faktora zbog kojih je liječenje KBP-a nedovoljno uspješno unatoč dugotrajnoj primjeni jednog ili više antimikrobnih lijekova.Chronic bacterial prostatitis (CBP) is still an important therapeutic problem due to relatively low treatment success rates. One of the reasons is certainly a poor penetration of most antimicrobial drugs into prostatic tissue and secretions. Special attention given to pharmacokinetic properties of antimicrobial drugs, which could treat these complex infections, is therefore understandable. For a successful treatment of any bacterial infection, including CBP, pathogens and their sensitivity should be identified. The isolation of a pathogen in CPB is still a problem due to an ever present dilemma about the most relevant biological sample for microbiological diagnosis. Therefore, there are some not quite understandable differences in the percentages of CPB pathogens isolated in studies conducted so far. Consequently, the success rates of the empirical CPB therapy are below those desired. Some progress in CBP treatment has been achieved thanks to a better understanding and use of pharmacokinetic properties of antimicrobial drugs. The percentage of successfully treated patients with CBP due to E. coli grew from 40% in those treated with trimethoprim as first-line-treatment to 60% in those treated with fluoroquinolones. It remains to be seen whether 4th generation fluoroquinolones will further improve the CBP treatment due to their enhanced pharmacokinetics and high prostate levels. The treatment of CBP due to C. trachomatis has been also improved thanks to the understanding of the azithromycin pharmacokinetic properties. The fact that anti-inflammatory drugs and alpha-adrenergic blockers are used in a considerable number of CBP patients in addition to antimicrobial drugs indicates the complexity of this clinical entity. The results of clinical studies show that the reasons lying behind the insufficiently successful CBP treatment despite a long-term use of one or more antimicrobial drugs remain to be elucidated

Treatment of Urogenital Infections in Pregnancy

Liječenje urogenitalnih infekcija i spolno prenosivih bolesti u trudnoći opterećeno je odbijanjem trudnice da provede liječenje zbog straha od mogućeg oštećenja ploda. Posljedice neliječenja ili lošeg liječenja za plod su puno teže negoli potencijalna šteta od lijekova koji se rabe u liječenju. Za uspjeh terapije i zaštitu ploda važno je rano - pravodobno započeti s liječenjem. U liječenju infekcije C. trachomatis upotrebljava se azitromicin 1000 mg jednokratno, amoksicilin 3x500 mg tijekom 7 dana ili eritromicin u dozi 4x500 mg tijekom 7 dana ili 4x250 mg tijekom 14 dana. Gonoreja se u trudnice liječi jednokratnom primjenom 125 mg ceftriaksona im., 500 mg cefotaksima im. ili 2,0 g spektinomicina im. Sifilis se liječi penicilinom, a terapijska shema ovisi o stadiju sifilisa. Genitalni herpes je neizlječiva virusna infekcija rekurirajućeg tipa. Prva klinička epizoda genitalnog herpesa za vrijeme trudnoće može se liječiti aciklovirom 5x400 mg na dan tijekom 7-10 dana. U slučaju teške za život opasne herpes simpleks virusne infekcije trudnice indicirana je primjena aciklovira iv. Trudnicu s dokazanom U. urealyticum i/ili M. hominis iz urogenitalnog trakta treba liječiti. Trihomonijaza trudnice liječi se metronidazolom, bakterijska vaginoza metronidazolom ili klindamicinom, a vulvovaginalna kandidijaza lokalnom primjenom azola. U trudnica se moraju liječiti i asimptomatske i simptomatske urinarne infekcije. Upotrebljavaju se betalaktamski antibiotici i nitrofurantoini. Opravdan je screening na bakteriuriju u I. trimestru trudnoće, kao i na infekciju C. trachomatis.Treatment of urogenital infections and sexually transmitted diseases in pregnancy is complicated by the rejection of a pregnant woman to undergo treatment due to fear of possible damage to the fetus. The consequences of nontreatment or inappropriate treatment are much worse for the fetus than potential damage from drugs used in therapy. For the successful therapy and protection of the fetus it is important to start treatment early, i.e. on time. For the treatment of C. trachomatis infection one dose of 1000 mg azithromycin, amoxicillin 3x500 mg during 7 days or erythromycin 4x500 mg through 7 days or 4x250 mg through 14 days can be applied. Gonorrhoea in pregnancy is treated with one dose of 125 mg ceftriaxone i.m., 500 mg cefotaxime i.m. or 2.0 mg spectinomycin i.m. Syphilis is being treated with penicillin, while therapeutic schedule depends on the stage of the disease. Genital herpes is an incurable viral infection of recurrent type. The first clinical episode of genital herpes during pregnancy can be treated with acyclovir 5x400 mg daily through 7-10 days. In the case of life threatening herpes simplex viral infection in a pregnant woman, i.v. administration of acyclovir is indicated. A pregnant woman with the confirmed U. urealyticum and/or M. hominis should be treated. Trichomoniasis in pregnancy is treated with metronidazole, bacterial vaginosis with metronidazole or clindamycin, and vulvovaginal candidiasis with local application of azole. In pregnant women both asymptomatic and symptomatic urinary infections must be treated. Applied are betalactamic antibiotics and nitrofurantoins. Screening for bacteriuria in the first trimester is justified, as well as for the C. trachomatis infection

Treatment of Urogenital Infections in Pregnancy

Liječenje urogenitalnih infekcija i spolno prenosivih bolesti u trudnoći opterećeno je odbijanjem trudnice da provede liječenje zbog straha od mogućeg oštećenja ploda. Posljedice neliječenja ili lošeg liječenja za plod su puno teže negoli potencijalna šteta od lijekova koji se rabe u liječenju. Za uspjeh terapije i zaštitu ploda važno je rano - pravodobno započeti s liječenjem. U liječenju infekcije C. trachomatis upotrebljava se azitromicin 1000 mg jednokratno, amoksicilin 3x500 mg tijekom 7 dana ili eritromicin u dozi 4x500 mg tijekom 7 dana ili 4x250 mg tijekom 14 dana. Gonoreja se u trudnice liječi jednokratnom primjenom 125 mg ceftriaksona im., 500 mg cefotaksima im. ili 2,0 g spektinomicina im. Sifilis se liječi penicilinom, a terapijska shema ovisi o stadiju sifilisa. Genitalni herpes je neizlječiva virusna infekcija rekurirajućeg tipa. Prva klinička epizoda genitalnog herpesa za vrijeme trudnoće može se liječiti aciklovirom 5x400 mg na dan tijekom 7-10 dana. U slučaju teške za život opasne herpes simpleks virusne infekcije trudnice indicirana je primjena aciklovira iv. Trudnicu s dokazanom U. urealyticum i/ili M. hominis iz urogenitalnog trakta treba liječiti. Trihomonijaza trudnice liječi se metronidazolom, bakterijska vaginoza metronidazolom ili klindamicinom, a vulvovaginalna kandidijaza lokalnom primjenom azola. U trudnica se moraju liječiti i asimptomatske i simptomatske urinarne infekcije. Upotrebljavaju se betalaktamski antibiotici i nitrofurantoini. Opravdan je screening na bakteriuriju u I. trimestru trudnoće, kao i na infekciju C. trachomatis.Treatment of urogenital infections and sexually transmitted diseases in pregnancy is complicated by the rejection of a pregnant woman to undergo treatment due to fear of possible damage to the fetus. The consequences of nontreatment or inappropriate treatment are much worse for the fetus than potential damage from drugs used in therapy. For the successful therapy and protection of the fetus it is important to start treatment early, i.e. on time. For the treatment of C. trachomatis infection one dose of 1000 mg azithromycin, amoxicillin 3x500 mg during 7 days or erythromycin 4x500 mg through 7 days or 4x250 mg through 14 days can be applied. Gonorrhoea in pregnancy is treated with one dose of 125 mg ceftriaxone i.m., 500 mg cefotaxime i.m. or 2.0 mg spectinomycin i.m. Syphilis is being treated with penicillin, while therapeutic schedule depends on the stage of the disease. Genital herpes is an incurable viral infection of recurrent type. The first clinical episode of genital herpes during pregnancy can be treated with acyclovir 5x400 mg daily through 7-10 days. In the case of life threatening herpes simplex viral infection in a pregnant woman, i.v. administration of acyclovir is indicated. A pregnant woman with the confirmed U. urealyticum and/or M. hominis should be treated. Trichomoniasis in pregnancy is treated with metronidazole, bacterial vaginosis with metronidazole or clindamycin, and vulvovaginal candidiasis with local application of azole. In pregnant women both asymptomatic and symptomatic urinary infections must be treated. Applied are betalactamic antibiotics and nitrofurantoins. Screening for bacteriuria in the first trimester is justified, as well as for the C. trachomatis infection